slike se gube, snovi lutaju. podvucimo crtu...

inspiracija.

kao tajna koja čeka da ju otkrijem, kao da čeka da ju dotaknem, uzmem s mjesta i premjestim u neke daleke, nepoznate krajeve. kao najljepša riječ iz pjesme, kao beskrajnost između zvijezda. ali ne, nemogu.

hodam u dva smjera pokušavajuči zaboraviti na svijet. radim iz sebe budalu, i to mi se, naprosto, sviđa. i ta jedna prokleta riječ koja mi sada treba nikako da dođe...

tjedni prolaze sporo.

dosadu ubijam još večom dosadom. krenem dalje, ali samo stojim na mjestu. samo me zrake vjetra njišu...

gubim se u čaroliji svijetla uličnih svjetiljki. i želim se izgubiti, jer polako dolazim do one strane ulice, gdje on več sigurno spava, i kasno je, da znam, ali i znam da je on uvijek tu uz mene, čak i kada spava. makar se pravi da me nevoli ja znam istinu, i približavam se onoj ulici...

dalje ne idem. stajem. vračam se.

jer znam da če sutra ujutro me počekati sms tipa tko rano rani dvije sreče grabi pa u zagradi - baš mi se pije kava... i taj je esemes kriv što se budim ujutro u sedam sati i odmah počinjem dan kavom.



da, on mi je poslao inspiracija pjesmu. koja je naprosto predivna.

i neznam više kako da to objasnim. koje riječi da upotrijebim, pa da i vi možete osjetiti čaroliju snježne, duboke večeri, puta prekrivenog snjegom, i njegovog prozora.

...

riječi postaju samo riječi. nekada, bile su i više od toga.

...ali ja sam oduvijek bila samo đubretarski dječak.

i dalje po starom. skrivam zamišljenost i smijem se. a što time dobivam? samo neiskrene poglede i lažne riječi.

ponekad ni sama sebe nemogu shvatiti. a sada, kada sam istražila sebe, barem donekle, i sada kada donekle znam tko sam zapravo ja, krečem u daljnje otkrivanje. nečega.

dani prolaze sve brže i brže i sve je nemoguče pratiti vrijeme.

kao da je poput brzog vlaka, sve prošlo pokraj mene. sada mi ne preostaje ništa drugo nego trčati za vremenom.

i pokušati ga dostiči.

ne nedostajem si. odsutna sam sama sebi, i baš me briga. ne bojim se da bi mi nekto mogao oteti sreču iz ruke, jer je ovo prvi put da se osječam... ovako.

ali možda mi fali ono malo ambicioznosti. koju sam prije tako sa sigurnošču posjedovala. i osječaje je više gotovo nemoguče prikriti.

mislim da sam zakasnila. na puteve koji su mi bili najvažniji, i s kojima bi sada, živjela bez da se osvrčem uokolo i tražim ni sama neznam što.

ali pokušat ču se smijati. jača sam nego što i sama mislim.

...

a ja sam samo željela...imati sebe. posjedovati se, sa osječajem sigurnosti.

potrebno je da me netko ošamari. jako. onda bi se pribrala. nadam se.